O NAMA
Zavičajno društvo Matko Brajša Rašan - Pićan osnovano je 2014. na inicijativu umirovljenog nastavnika i ravnatelja barbanske osnovne škole Lucijana Benkovića. Uz podršku prvenstveno Branka Ružića okupio je Benković nekolicinu zaljubljenika u povijest Pićna i Pićanšćine te održao prvu skupštinu u Lovačkom domu Kukurini. Udruga je pokrenuta s ciljem okupljanja Pićanaca širom svijeta oko lika tada nedovoljno istraženog narodnog preporoditelja Matka Brajše Rašana. Društvo je pri početku rada imalo tek devetero članova te je postepenim rastom do siječnja 2025. dostiglo preko pedeset članova.
Društvo je Brajša već 2015. pokazalo želju za kulturnim unaprjeđenjem pićanskog kraja pa je zato pokrenulo inicijativu za postavljenjem spomenika narodnom preporoditelju Brajši Rašanu u Pićnu. Općina Pićan i Županija Istarska podržale su inicijativu te je već iste godine postavljena bista ovom poznatom Pićancu. Kasnije 2019. pokrenut je projekt povratka povijesne kapelice u Zajcima koja je prilikom izgradnje države ceste za socijalističkog režima uklonjena i nikad kasnije vraćena. Čitavoj svečanosti povratka kapelice nazočilo je mnoštvo ljudi a događaj je i medijski popraćen o čemu svjedoči i novinski članak iz Glasa Istre. Iste je godine uz podršku pićanskog dekanata postavljena spomen ploča Boži Milanoviću na crkvi Svete Katarine koji je ondje službovao kao kapelan u ratnim godinama od 1914. do 1917.
Tijekom posljednjih godina Društvo je Brajša pokrenulo brojne projekte s ciljem promocije Pićna, Pićanšćine i povijene Pićanske biskupije. U svrhu toga smo organizirali 2022. veliku manifestaciju posvećenu Jurju Dobrili a naziva „140 godina Dobrile“. Tijekom 2023. organizirali smo niz aktivnosti kako u Pićnu tako i diljem Istre a posebno je važno istaknuti povijesne tribine „210 godina pada Napoleonske Istre“, „80 godina Pazinskih odluka“ i „S hranom u srcu kroz prošlost i sadašnjost“ Također smo iste godine organizirali izuzetno posjećenu izložbu „U srcu Pićan i Pićanšćina“. Godina 2024. bila je jednako plodonosna te smo Pićan predstavili brojnim udrugama, školama i zaljubljenicima u povijest. Organizirali smo najveću manifestaciju u povijesti naše Udruge a naziva „90 godina Brajše“ i sudjelovali na pazinskim „Rujanskim danima“ upravo s temom Matka Brajše Rašana. Predsjednik: Branko Ružić Potpredsjednik: Petar Turčinović Tajnik: Kristijan Žgaljardić
Predsjednik: Branko Ružić
Potpredsjednik: Petar Turčinović
Tajnik: Kristijan Žgaljardić
O Matku brajši rašanu
Brajša Rašan, Matko, zborovođa, skladatelj i melograf (Pićan, 11.XII.1859. – Zagreb, 5.IX.1934.). Gimnaziju je završio u Pazinu, a pravo studirao u Beču. Nakon diplome neko je vrijeme radio kao odvjetnički pripravnik, a zatim kao općinski službenik po istarskim mjestima. Za talijanske okupacije, 1923. otišao je iz Istre i živio u Karlovcu, a zatim u Zagrebu.
Matko Brajša Rašan je u glazbi bio gotovo samouk, tek su ga u mladosti poučavali profesori pazinske gimnazije Julije Brunner i Fridolin Stöckl. U Beču je vodio zbor Hrvatskoga akademskog društva »Zvonimir«, a zborove je poslije osnivao i s uspjehom vodio u mnogim istarskim gradovima. Brajša je pionir među glazbenicima koji su se na razmeđi XIX. i XX. st. započeli baviti proučavanjem problematike istarskog folklora. Na Kuhačev je poticaj počeo zapisivati istarske narodne napjeve, od kojih je dio harmonizirao za muški i mješoviti zbor te ih objavio u zbirci Hrvatske narodne popijevke iz Istre (1910.). U harmonizaciji je nastojao sačuvati specifičnosti harmonijske podloge istarskog folklora.
Zauzimao se za slavensku liturgiju u Istri, pa je sastavio i objavio Spomenicu, koju su hrvatske i slovenske istarske općine uputile Papi. Skladao je mnoge vokalne crkvene skladbe, među kojima: 7 misa, 2 mise za mrtve i litanije. Sudjelovao je u javnom životu nastojeći oko nacionalnog osvješćivanja istarskih Hrvata, pa je u tom ozračju i glazbeno djelovao i stvarao, što potvrđuju i naslovi njegovih domoljubnih pjesama: Predobri Bože, Istrane dragi, Mlada sam Istrijanka, Istrani, braćo, Spinčić, Mandić i Laginja, Koračnica Hrvatskog sokola u Puli te druge mnogobrojne skladbe za muški i mješoviti zbor te za glas i klavir. U Zagrebu je 1893. objavio Popijevke za četiri muška grla.
Godine 1912. na stihove Ivana Cukona (Ivo Zuccon) skladao je pjesmu Krasna zemljo, Istro mila koja je danas službena istarska himna. Povremeno se bavio i glazbenom publicistikom, a najistaknutiji mu je članak "Kako pjevaju Hrvati Istre svoje narodne pjesme", objavljen 1896. u Viencu, te rasprava "Josip Tartini, istarski virtuoz na guslama".
Dio Brajšine ostavštine čuva se u Zavodu za istraživanje foklora u Zagrebu.
IZVOR: Istarska enciklopedija, ur. Miroslav Bertoša i Robert Matijašić, Zagreb 2005., natuknica Lade DURAKOVIĆ na str. 97
O Pićnu
Pićan, naselje i općinsko središte u središnjem dijelu Istre (45°12′N; 14°3′E; 335m nadm. vis.); 360 st. (2001). Smješten je 12km jugoistočno od Pazina, na drž. cesti (D48) Pazin–Kršan. Podignut je na dominirajućem vapnenačkom brežuljku zapadno od Čepićkoga polja. Gospodarska je osnova poljodjelstvo i stočarstvo. U prošlosti je postojao i rudnik kamenog ugljena. Naseljen je od prapovijesti (gradina), a potom je vojno uporište i rim. naselje Petina. Od kasne antike do XVIII.st. sjedište je Pićanske biskupije. Za bizantske vladavine Istrom bio je administrativno središte prostora u sr. Istri (između Raše i područja što su ga nadzirali Poreč, Buzet i Motovun).
Car OtonIII. (983–1002) prepustio je akvilejskim patrijarsima Pazin i Pićan sa svim pravima na području spomenutih gradova s okružjem od triju milja. Patrijarsi su u XII.st. pićanski feud dodijelili grofu Menhardu Schwarzenburgu, utemeljitelju Pazinske knežije. Kao dio Knežije 1374. prešao je pod vlast Habsburgovaca, u čijim je rukama ostao dugi niz godina. God. 1508. privremeno ga je zaposjela mlet. vojska. Za biskupa Francesca Massimiliana Vaccana 1653. izbila je buna kmetova, pri čemu je profanirana katedrala, provaljen i opustošen biskupski dvor, a biskup je morao pobjeći. Nakon ukinuća biskupije P. je postao sjedištem dekanata, što je ostao do danas, a 1939. dekretom biskupa Antonija Santina proglašen je nadžupom (arcipreturom). Nakon II. svj. rata u Italiju se, zajedno sa župnikom, iselilo nekoliko tal. obitelji. Do 1993. P. je u sastavu Općine Labin, a od tada samostalna općina s deset naselja (Grobnik, Jakomići, Krbune, Kukurini, Montovani, Orič, Pićan, Sv. Katarina, Tupljak, Zajci) i stotinjak zaselaka (2002st., 2001).
U sr. vijeku bio je okružen obrambenim zidinama, koje su dijelom i danas očuvane. Gradska vrata iz XIV.st. najočuvaniji su dio zidina, a obnovio ih je 1613. biskup A. Zara (1601–21). Ispred njih s lijeve strane nalazi se park u kojem je smješten kip sv. Ivana Nepomuka iz 1714. Na razini ispod parka smještena je crkvica sv. Roka, kojoj je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek (1631–34), a gradnju dovršio biskup Antonio Marenzi (1637–46). Uz groblje izvan gradskih zidina jednobrodna je romanička crkvica s polukružnom izbočenom apsidom. Posvećena je sv. Mihovilu, a oslikana je zidnim slikama iz prve pol. XV.st. (prizori iz Muke Kristove, Poklonstvo kraljeva i Posljednji sud). Nekadašnja biskupska palača nalazi se s desne unutarnje strane gradskih vrata. Zvonik visok 48 metara izgrađen je 1872. i treći je po visini u Istri. Kraj njega je položena kamena mjera što je nekoć služila pri ubiranju desetine.
Današnja župna crkva, a nekad katedrala, nastala je na temeljima crkvice iz XIV.st. Preuređenje je započeo A. Zara 1608–13. Biskup Bonifacije Cecotti izgradio ju je 1753. do vanjskih dimenzija koje ima danas, dok je biskup Aldrago Piccardi barokizirao unutrašnjost. Pod pločama crkv. poda nalazi se nekoliko grobova pićanskih biskupa. P. je prve orgulje dobio u vrijeme biskupovanja Antonija Marenzija (1637–46). U sakristiji se čuva ranogot. ormar iz 1741. od orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem te svečani biskupski plašt protkan zlatnim koncem, što ga je carica Marija Terezija poklonila Pićanskoj biskupiji. Očuvan je i ostenzorij iz XVI.st. na podnožju kojega je izbočeni grb biskupa Giovannija Barboa (1525–47), križ-relikvijar germanske proizvodnje iz XVI.st. te dvostruke posudice za sveto ulje. Izvrsne je izvedbe kandilo s kraja XVII.st. Na gl. oltaru je renesansni drveni kor te slika što ju je 1738. izradio Valentin Metzinger.
IZVOR: Istarska enciklopedija, ur. Miroslav Bertoša i Robert Matijašić, Zagreb 2005., natuknica Elvisa ORBANIĆA na str. 579.